Norveška BASE skakačica, Karina Hollekim, 2006. godine preživjela je stravičan pad iz kojeg je izašla sa 25 fraktura na obje noge. Tokom Sarajevo Film Festivala 2008. godine svoje životno iskustvo podjelila je sa publikom. Sada oporavljena, Karina je još uvijek veoma prisutna na sceni, i još mnogo toga, o čemu nam govori u prvom dijelu ekskluzivnog intervjua.
Nakon nesreće, izrekli ste čuvene riječi: “Ironično je što sam dobar dio života proživjela želeći da budem neko poseban, a sada, odjednom, sve što želim je da budem normalna.”
Da, nije li zanimljivo kako svi želimo biti posebni i jedinstveni? I iznenada dolazite do tačke u životu u kojoj se vaša perspektiva mijenja i sve što želite je da budete normalni. Ironično na neki način, ali to je ono što se meni desilo...
Filozof Franz Schuh nedavno je rekao: “Tamo gdje je heroj, ni smrt nije daleko.” Da li se slažete da tim?
Pretpostavljam... Ljudi koje smatramo herojima se stalno susreću sa smrću, igrajući se sa njom ili je čak varajući. Oni preživljavaju i stalno nastavljaju stavljati svoje živote na kocku, tako da mislim, nažalost, da je to istina.
'Ne možete pokazati svoju snagu ukoliko niste pametni ili mudri'
Da li se slažete da je “biće koje je na vrhuncu svoje snage rijetko na vrhuncu svoje mudrosti”?
Sa time se ne slažem – naročito u sportovima iz kojih ja dolazim, slobodnog skijanja i BASE skokova. Ne možete pokazati svoju snagu ukoliko niste pametni ili mudri u onome što radite. Presudna stvar je da znate svoje granice i da djelujete u okviru njih.
Nakon Vaše nesreće, da li ste nastavili da pratite šta se dešava na BASE sceni?
Još uvijek imam mnogo prijatelja koji su BASE skakači, naravno, i oni me obavještavaju o svojim projektima i dijele svoje priče sa mnom, jer znaju da se ne žalim osjećati isključenom uprkos onome što mi se desilo. I volim slušati njihove vijesti, jer to me i dalje čini dijelom scene. Još uvijek mogu evocirati intenzivan osjećaj skoka i osjetiti radost koju mi je pružao. To je nešto što će ostati u meni zauvijek i niko mi to ne može oduzeti.
Ko Vas impresionira kao BASE sportista?
Espen Fadnes i JT Holmes su ovom sportu stvarno dali novu dimenziju. Gledanje onoga što oni rade oduzima dah i ponekada me boli što više ne mogu učestvovati u tome, jer to je bio moj san. Ali, s druge strane, još uvijek sam tu, zar ne?
Nije li za BASE skakača zastrašujuća pomisao da negdje u opremi može postojati mala žica, opruga ili kopča koja može prekinuti, ili barem zauvijek promijeniti, cijeli njegov život?
Ne smijete tako razmišljati, jer to bi vas izludilo. Postoji određena količina povjerenja koje morate imati u svoju opremu. To je isto kao voziti auto, koje ima još više malih dijelova koji mogu biti neispravni. Ne pitate se o tome da li će vam kočnica otkazati svaki put kada vozite auto, zar ne? Inače ga nikada ne biste vozili.
'Mojem tijelu će uvijek nedostajati navala adrenalina... ali moja potreba da to ponovim nije tako velika'
Da li ste nekome obećali da nikada više nećete izvoditi skydiving?
Skydiving? Ne. BASE skok? Zapravo, da [smiješi se]. To su tražili od mene mnogo puta, ali ne mogu dati obećanje za koje nisam sigurna da ću ga održati. Stvar je u sljedećem: za ovaj sport morate vjerovati vašem tijelu 100%, a ja svojem tijelu ne mogu vjerovati u stanju u kojem je sada. Mojem tijelu će uvijek nedostajati navala adrenalina zbog iskustva letenja, ali takođe moram reći da moja potreba da to ponovim nije više tako velika.
Da li ste Vi osoba koja lako može prihvatiti pomoć?
Ne, uopšte ne, i nikada nisam. Radije bih pomagala drugima. Naučila sam, ipak, da prihvatim pomoć, ali mi je još uvijek teško tražiti je. Za vrijeme mog oporavka upoznala sam ženu, drugu pacijenticu, koja je otvorila svoje srce preda mnom, i ono što sam joj mogla dati bila je moja pažnja i dugi zagrljaj. To je bio prvi put nakon nesreće da sam mogla biti tu za nekog drugog. I značilo mi je mnogo. Tako, radim na tome.
Da li ste patili od napada depresije tokom posljednje tri i po godine?
Četiri mjeseca nakon početka moje rehabilitacije, učestvovala sam u grupnom sastanku sa drugim povrijeđenim osobama – tada sam bila teška 47 kilograma, 20 manje od moje normalne težine. Tema sastanka bila je kako se nositi sa našim poteškoćama. Moj um jednostavno nije bio spreman da se “nosi” sa činjenicom da možda nikada više neću hodati, tako da sam postala očajna što sam tu među ostalima, pitajući se šta uopšte radim tu. Nisam više imala snage i plakala sam cijelu sedmicu.
Saznaj kako se Karina nosila sa svojom povredom u drugom dijelu intervjua, i budi u toku sa najnovijim vijestima na njenom blogu na stranici karinahollekim.com
Komentari
Dodaj komentar